Hrvatska pri vrhu europske ljestvice prekomjernog turizma

Kad su izašli turistički podaci za svibanj prema sustavu eVisitor, ispostavilo se da je u prvih pet mjeseci ove godine stranih dolazaka ostvareno manje za 3,6 % a noćenja manje za 8,5 % te da je posebno podbacilo njemačko tržište (s 30 % manje dolazaka i 39 % manje noćenja). I odmah se naišlo na napise o skupoći naše zemlje i na pojedine videouratke u kojima su neki inozemni gosti najavljivali kako se više nikada neće vratiti u Hrvatsku. Dojam je da je navedeni pad u prvih pet mjeseci došao kao naručen medijskoj senzaciji jer su za prva četiri mjeseca 2025. fizički pokazatelji ipak bolji (porast stranih dolazaka za oko 2 % i noćenja za 4,3 % pri čemu ni pokazatelji njemačkog tržišta – pad za 1,24 % u dolascima, ali rast za 10 % u noćenjima – nisu tako drastični).

Gužve kojima je izložen Dubrovnik u ljetnim mjesecima redovita su hrvatska turistička slika / Izvor: Pixabay

Pritom su zanemarene tri stvari: prvo, da originalne podatke na mjesečnoj razini nema smisla uspoređivati naročito za turističku statistiku (pomični blagdani poput Uskrsa, Tijelova ili Duhova u Hrvatskoj ili na emitivnim tržištima itekako mogu utjecati na turističke rezultate za taj mjesec pa pad u svibnju ne mora biti apokaliptičan); drugo, da najvažnije turističke rezultate Hrvatska ostvaruje između lipnja i rujna (otprilike 80–85 % svih dolazaka i noćenja) iz čega se nazire njihova sezonalnost (ali po tom pitanju Hrvatska nije izuzetak); treće, važno je razmatrati financijske pokazatelje – trenutno raspolažemo podacima za 2024. i prema njima je zabilježen rast turističkih prihoda za 2,66 % u odnosu na 2023, ali je znatno slabiji rast (0,6 %) zabilježen u dva glavna turistička mjeseca. Ovim komponentama valja dodati i četvrtu – oko 10 % udjela postelja u hotelima – što dovoljno svjedoči o stihijskim uvjetima u kojima se razvija hrvatski turizam.

Pa i takav stihijski turizam ostvaruje pozitivne učinke za hrvatsko gospodarstvo. Najprije, uzmu li se samo posttranzicijske zemlje, Hrvatska je druga u Europi (iza Estonije) kad se promatra udio izvoza usluga u BDP-u, od čega je sigurno 65‒70 % vezano za turizam. Nadalje, promotri li se Indeks razvijenosti na razini lokalnih jedinica (a imamo 127 gradova i 428 općina), najveći stupanj razvijenosti (ocjene 7 i 8) imaju 73 jedinice unutar 125 lokalnih jedinica koje izlaze na more, ali i 62 lokalne jedinice među ostalim jedinicama (kojih je 430). A od ove 62 „kontinentalne“ jedinice, 28 ih se nalazi u morskim županijama. Značajan dio ovih jedinica s visokim stupnjem razvoja to je postigao zahvaljujući turizmu. A pozitivnih aspekata turizma svakako je više, ali za ovaj tekst i to je dovoljno. 

Turizam kao generator razvoja
— i neravnoteže

Uz standardni otpad koji ostavlja prisutnost većeg broja ljudi na malom prostoru, ne smiju se zanemariti ni uništavanje pomorskog dobra te nasipavanje mora koja dodatno ugrožavaju morski ekosustav. Betoniziranjem obale nismo mnogo naučili od negativnih iskustava drugih mediteranskih zemalja

No, potpune efekte turizma možemo sagledati tek kada uzmemo u obzir i njegove negativne posljedice. Već su neka dosadašnja istraživanja pokazala kako visoka sezonalnost turizma može nepovoljno djelovati na gospodarski rast. Jedan od razloga tome svakako može biti i negativan utjecaj na razinu ljudskog kapitala što se također potvrdilo i na hrvatskim podacima. Nadalje, rast turizma neprijeporno se može odraziti na rast cijena. To se osobito odnosi na kategorije Pokućstvo, oprema za kuću i redovito održavanje kućanstva te Restorani i hoteli. Dok je poveznica između rasta cijena u ovoj drugoj skupini i turizma očita, dotle se i rast cijena pokućstva također može povezati s turizmom jer su završetak sezone i prvi kvartal posvećeni pripremi za iduću turističku sezonu što podrazumijeva i veću potražnju za pokućstvom i namještajem, a time i rast njihovih cijena.

Druga istraživanja pokazuju da se turizam loše odražava na mogućnost stanovništva da si priušti smještaj, posebice kod mladih parova, što onda ima i nepovoljne demografske posljedice. Unatoč tome, čini se da turizam pridonosi razvoju tržišta nekretnina. Čak kad se u Hrvatskoj razmatraju kretanja u djelatnostima građevinarstva i poslovanja nekretninama uočljivo je da je građevinarstvo snažno vezano uz gospodarski ciklus pa je tako rast gospodarstva do velike krize 2009–2015. popraćen i snažnim rastom građevinarstva koje se opet strmoglavilo tijekom te krize. S druge strane poslovanje nekretninama nije osjetilo takva negativna kretanja čemu je pridonosila i prodaja terena, ali i turizam. Pa ipak i bujanje na tržištu nekretnina i sam turizam nepovoljno se odražavaju na robni izvoz – fenomen znan kao nizozemska bolest.

To svakako potvrđuju i hrvatski podaci – iako podaci o kretanju robnog izvoza od 2000. do danas pokazuju da je to najčešće bila najbrže rastuća komponenta BDP-a u Hrvatskoj, usporedba s drugim postsocijalističkim članicama EU pokazuje da je dinamika udjela robnog izvoza u BDP-u za Hrvatsku bila najslabija te se prema njemu uglavnom nalazimo na posljednjem mjestu. Iako na prvu neće tako izgledati jer nema onečišćenja tvorničkim dimom, i ekološki razlozi moraju se razmatrati kad se uzimaju u obzir negativne karakteristike turizma. Uz standardni otpad koji za sobom ostavlja prisutnost većeg broja ljudi na jednom malom prostoru, ne smiju se zanemariti ni uništavanje pomorskog dobra te nasipavanje mora koja dodatno ugrožavaju morski ekosustav. Ukratko, čini se da betoniziranjem obale nismo mnogo naučili od negativnih iskustava drugih mediteranskih zemalja. Na kraju, zapitajmo se koliko smještajnih kapaciteta obalni prostor Hrvatske može podnijeti? Jedno je sigurno: broj nije beskonačan jer pretjerana izgrađenost može smanjiti i samu atraktivnost prostora na kojem se nalazi.

Komparativna prednost postaje dugoročni teret?

Ovakve negativnosti turističke orijentacije kojima je izloženo domaće stanovništvo već su u nizu mediteranskih zemalja (Grčka, Španjolska, Italija) izazvale revolt domaćeg stanovništva. Kod nas to još nije poprimilo veće razmjere, jer su nam sada udarne vijesti o tome koliko je turista ušlo u zemlju (općeg sam dojma da se i sami reklamiramo kao da je turizam jedino čime se bavimo). Već se do sada pokazalo kako mi često kaskamo za europskim trendovima, pa je moguće da se u skorijoj budućnosti i kod nas pojave slični pokreti.

No izostanak takvih pojava nipošto ne znači da nismo izloženi prekomjernom turizmu. Dovoljno je podsjetiti da je Nacionalnom parku Plitvička jezera prijetio gubitak UNESCO-ove zaštite ukoliko se ne riješi problem otpadnih voda koji je ugrožavao njihov ekosustav (a on je zasigurno veći što je veći broj posjetitelja), a gužve kojima je izložen Dubrovnik u ljetnim mjesecima ne treba ni spominjati. Prekomjerni turizam u novije je vrijeme postao tema znanstvenih istraživanja, a rezultati jednog takvog istraživanja za Hrvatsku izloženi su na prošlogodišnjem kongresu ekonomista u Opatiji. D. Dragičević konstruirao je dva indeksa prekomjernog turizma za zemlje EU-27 temeljena na dolascima i noćenjima turista. Prema zaključcima tog istraživanja, Hrvatska, Malta, Austrija, Cipar i Grčka identificirane su kao zemlje koje su najviše izložene prekomjernom turizmu, što je u posljednjih 15-ak godina najviše poraslo baš u Hrvatskoj.

Kako dalje?

Podaci za 2023. pokazuju kod nas najviši stupanj prekomjernog turizma među europskim zemljama. Neću nagađati kakve će promjene uslijediti procesom digitalizacije, ali snažna izloženost nekoj uslužnoj djelatnosti do sada je podrazumijevala i nižu dugoročnu stopu rasta jer uslužne djelatnosti nisu doživljavale značajniji porast produktivnosti. Znači li to da bi turizam u Hrvatskoj trebalo zabraniti? Nipošto, jer je riječ o djelatnosti u kojoj kao mediteranska zemlja imamo komparativnu prednost. Ali valja posegnuti za mjerama koje će pridonijeti smanjenju prekomjernog turizma. Literatura je istaknula više strategija na nacionalnoj i lokalnoj razini koje mogu ublažiti negativne posljedice prekomjernog turizma poput smanjenja sezonalnosti, planiranja prihvatnih kapaciteta koje će uvažiti specifičnosti destinacije, limitiranja kapaciteta, razgledavanja u definiranom vremenu i sl. Hrvatska svakako mora uzeti u obzir i klimatske promjene koje u budućnosti mogu pridonijeti smanjenoj atraktivnosti njezina, ali i mediteranskog prostora u cjelini, pa prekomjerna ovisnost o turizmu može izrazito negativno utjecati na dugoročni gospodarski rast Hrvatske.

Izradio Marko Picek / PIXSELL